Interview by Zvjezdan Strahinja with Maja Kuzmanovic, April 2020


Prepress transcript

Kad sam zadnji put zaključala vrata svog stana u Briselu u petak 13og prosinca prošle godine, planirala sam se vratiti za nekoliko mjeseci. Putovala sam u Australiju gdje smo muž i ja imali obiteljske i poslovne obaveze. Sletjeli smo u Australiju dok su tamo buktali požari, a novu godinu smo dočekali gušeći se u sivom dimu. Dok smo nazdravljali ulasku u novo desetljeće, sloižli smo se da će neizvjesnost biti karakteristika budućnosti, do daljnjeg, i da bi se trebali ozbiljno pripremiti za život u nepredvidljivim prilikama.

14.3eg smo imali let za Taipei, dan prije nego sto je meni istekla Australska viza. Par minuta prije ulaska u avion smo dobili poruku da nam je povratni let za Europu otkazan. Odlučili smo se ipak ukrcati i krenuti u Aziju gdje smo imali isplanirane poslovne i obiteljske sastanke, jer nije bilo jasno da li bi mene uopće pustili nazad u Australiju.

Kad smo stigli u Taiwan, zračna luka je izgledala znanstveno-fantastična. Maskirano osoblje u skafanderima nas je dočekalo u tihim, praznim hodnicima. Jedan po jedan smo izlazili iz aviona i prolazili ispred infracrvene kamere kojom se mjerila temperatura svih putnika. Nakon nekoliko redova kroz medicinske, vojne i policijske postaje dozvolili su nam ulazak u državu, mada je moja Europska putovnica bila problematična. Morala sam dokazati da nisam bila u Europi barem dva tjedna. Inace bi granica za mene bila zatvorena.

Oko osam navečer smo stigli do hotela gdje smo trebali biti tjedan dana. Direktor hotela nas je dočekao ispred vrata, dao nam maske, izmjerio temperaturu, i počeo se izvinjavati. Šofer mu je javio da se moj muž tri puta zakašljao tokom dva i pol sata vožnje. Direktor nije bio siguran da li nas smije pustiti u hotel. Nakon sat vremena telefoniranja ispostavilo se da oni ne žele riskirati izlaganje drugih gostiju SARS-CoV-2 virusom, ukoliko smo mi zarazeni. Uz brdo izvinjenja i dvije velike vreće hrane i pića, pomogli su nam naci prijevoz i alternativan smještaj za jednu noć.

A što dalje? Da li ostati u Taiwanu mada nam smještaj nije siguran? Da li se probati vratiti u Australiju? Da li još postoje letovi za bilo koji grad u Europi? Bacili smo se na čitanje vijesti. Još je bilo letova iz Singapura, ali njihova granica se nakon ponoći “sužava” za sve strance u proputovanju. Uspjeli smo kupiti kartu za jedini let tog popodneva. Stigli smo u Singapur u 22:30. Da je avion kasnio, tko zna gdje bi zaglavili. To večer nam je postalo jasno da nema smisla pokušavati daljnja putovanja. U Singapuru je tada bilo manje od 200 zaraženih i nije bilo niti jedne smrti, dok su se Australci tukli u za toaletni papir, a situacija svugdje u Europi se ubrzano pogoršavala.


IMG_7887



Prva dva tjedna u Singapuru smo proveli u dobrovoljnoj samoizolaciji. Bili smo smješteni u ugodnom hotelu usred parka prirode. Prve dane smo pratili vijesti, te komunicirali s obiteljima i prijateljima raštrkanim po bar četiri kontinenta. Nekoliko prijatelja je oboljelo, ali nisu više u kritičnom stanju. Iz naše tihe sobe gdje su se čuli samo cvrčci i ptice, promatrali smo kako Covid 19 postaje pandemija. Kako se istovremeno širi panika i solidarnost, tjelesna izolacija i digitalna povezanost. Kako se svijet zatvara i seli na internet, gdje je najednom postala velika gužva. Virtualni sastanci, izložbe, koncerti, predavanja, webinari, članci o svemu i svačemu, a pogotovo “kako ostati produktivan u lockdownu”.

No ja sam osjećala potrebu za potpuno nečim suprotnim: da bih mogla sagledati situaciju trebali su mi odmor i tišina. Isključila sam se od svega i svih, bar na par dana, da bih pronašla neki svoj unutarnji mir. Proslavila sam proljetni ekvinocij meditirajući o mogućnostima nalaženja nove ravnoteže između ljudi i drugih zemaljskih bića, uključujući i viruse. O čistom zraku i privremenom smaljenju zagađenja atmosfere. O ljudskoj patnji i ekonomskoj nejednakosti. O tome kako bi bilo pronaći neku novu, bolju normalu, u skladu s ekoloskim i društvenim promjenama. Ali kao prvo nam svima treba brige i ljudske topline, gdjegod bili, bolesni ili ne.


IMG_8056



Kad sam se ponovo uključila u svjetske novosti, Singapurske, Australske i Europske granice su se više manje zatvorile. Po medijima su se širile poruke u stilu “strancima nije dozvoljen ni ulaz niti prolaz”, “svi državljani se sto prije moraju vratiti doma”. U našoj situaciji takve poruke nisu imale smisla. Moj muž je australski državljan, ja imam dvojno državljanstvo (hrvatsko i nizozemsko). Imamo dugotrajnu dozvolu boravka u Belgiji. Roditelji i rodbina su nam u Hrvatskoj, Srbiji, Australiji, SADu, Indoneziji, itd. Gdje je nama u biti dom?

Meni je padao mrak na oči. Sve me to podsjećalo na ono grozno ljeto 1991e kad su se granice oko mene također zatvarale i opasna ksenofobija počela vladati Balkanom… U današnje vrijeme, uz prijetnju duge ekonomske depresije, vidim slične signale koji lako mogu voditi do eskalacije konflikta. Zato su međunarodna komunikacija, solidarnost i suradnja upravo sada neizmjerno bitne. Mada se trenutno moramo zatvarati u hiper-lokalne sredine da bi se pandemija usporila, ne smijemo dozvoliti da se mentalno i emocionalno zatvaramo jedan od drugih. Ili jos gore, da se međusobno okrivljujemo. Pandemija je samo jedan od znakova da živimo u turbulentnim vremenima. Promjene klime, kompleksni lanci opskrbe, ljudske i zivotinjske migracije ne staju preko granice.

Biti negdje stranac tokom pandemije je dosta nesigurna pozicija. No na svu sreću ja Singapur dobro poznajem. Imam tu nekoliko bliskih prijatelja i kolega, s kojima sam sada u stalnim vezama. Ako zatreba znam da mogu racunati na njihovu pomoć. Unatoč sto sam tu gost bez stalnog boravišta, zbog tih ljudi se osjećam dobro došla. Pao mi je kamen sa srca kad mi je prijateljica napisala poruku “Vi niste zaglavili u Singapuru, vi ste tu doma! Mada nismo u rodu, vi ste moja rodbina”. Koliko god nas službene poruke isključuju kao neželjene strance, nismo ni sami niti osamljeni.

Svaka čast mnogim inicijativama koje potiču solidarnost, humanost i povezanost ljudi u različitim uvjetima. Takvih inicijativa ima na svim stranama svijeta, u svim slojevima društva, i u svim profesijama. One mi daju nade da cemo uspjeti prevazići neke druge, mračne tendencije, koje istovremeno postoje – od financijskog oportunizma, svakakvih fundamentalizama pa i do eko-fašizma. U kakvom ćemo svijetu živjeti nakon pandemije ovisi o svima nama. O svakoj misli, riječi i djelu…

No za sada je bitno da epidemiolozi imaju glavnu riječ. Singapursko zdravstvo je visokog nivoa, i bilo je pripremljeno za zarazne bolesti. Nisu željeli reprizu SARS epidemije iz 2003e. Čim su se pojavili prvi Covid 19 slučajevi, brzo su reagirali s agresivnim testiranjem, raširenim provjerama kontakata i pripremom kapaciteta (zaraznih odjela, izolacijskih zgrada, testova i medicinskih sredstava). Uveli su stroge karantene za oboljele i sve one s kojima su bili u kontaktu. Tako su tri mjeseca uspjeli držati širenje bolesti pod kontrolom. Od siječnja do danas je umrlo samo 12 osoba.


M1009737.jpg



No ipak je 7.4og i u Singapuru došlo do lockdowna (ovdje se zove “circuit breaker”, ili “prekidač”), koji će trajati barem do 1.6og. Mjere ograničenja u Singapuru su slične kao u Hrvatskoj: smije se vani za kupovinu hrane i ostalih stvari neophodnih za svakodnevnicu, i može se ići na rekreaciju. Parkovi su otvoreni. Maske su obavezne za sve izlaske, svi stanovnici su maskama besplatno opskrbljeni. Većina ljudi se drži epidemioloških mjera, no svako toliko bude i tu ludih situacija. Prekjucer je došlo do dugih redova i nekoliko tuča u “bubble tea” kafićima, jer se oni na barem dva tjedna zatvaraju. Ako se pravila prekrše novčane kazne su visoke, a prijeti i zatvor do šest mjeseci. Za sada nema panike, bar koliko ja vidim. Vlada komunicira vrlo jasno i na pristupačan način. Koriste stripove i crteže da bi objasnili šta se može, šta ne. Komuniciraju na barem cetiri sluzbena jezika. U mnogim azijskim kulturama je zajednica bitnija nego pojedinac, tako da se živi u duhu “svi za jednoga, jedan za sve”. Mislim da je tako jedino moguce zadržati mir u maloj otočnoj zemlji, gdje više od 5.8 milijuna ljudi živi u multiracijskom društvu, na površini od samo otprilike 700 kvadratnih kilometara (za usporedbu, površina Hrvatske je oko 57000 km2).

U zadnja dva tjedna Covid19 situacija se ipak pogoršala, naročito u dormitorijima stranih radnika. U njima ima do 20 osoba po spavaonici, 10.000-20.000 ljudi po naselju, dijele se kupaone i kuhinje, pa je teško biti u samoizolaciji. Van dormitorija ima samo oko 20 novih slučajeva na dan, u dormitorijima oko tisuću. Kažu da većina radnika ima blage simptome ili su asimptomatični. Za sada svi izolirani radnici dobijaju plaće, tri kuhana obroka na dan, imaju svoje medicinsko osoblje i pojačanu higijenu. Svi su besplatno dobili zaštitne maske i SIM kartice sa 100Gb na mjesec, da bi mogli ostati u kontaktu sa familijom. To je pogotovo bitno sad kad je počeo Ramadan, a puno radnika su muslimani.

Ljudi se pitaju da li se širenje bolesti u dormitorijima moglo spriječiti, i da li bi takva mjesta uopće smjela postojati u razvijenoj državi kao Singapore. Mene situacija podsjeća na priču China Miévilla “The City & The City”, gdje dva grada postoje na istom geografskom prostoru, ali stanovnici jednog grada “dobrovoljno ne vide” stanovnike drugog. Kao i u mnogim drugim državama, SADu pogotovo, pandemija ukazuje na dublje društvene i političke probleme. Za rješavanje takvih problema treba vremena i sredstava, jos više dobre volje i altruizma, a možda ćak i fundamentalne promjene ekonomskih, političkih i kulturnih sustava.


IMG_3777.jpg



Kad su se mjere “prekidača” postrožile, mi smo se preselili u stan bliže centru gdje imamo kuhinju i brzu internetsku vezu. Uživamo eksperimentirati s kupovinom i kuhanjem azijskih namirnica. Internet nam je bitan za vezu s obiteljima i prijateljima, ali i poslovno. Ono što možemo radimo na daljinu, ono što ne, odgodili smo do daljnjega pa imamo više vremena za razmišljanje, pisanje i osmišljavanje projekata primjerenih novoj situaciji. Radionice koje smo u svibnju planirali u Engleskoj sada prevodimo na digitalne formate. U vezi smo s kolegama u sedam država, za međusobnu pomoć i suradnju. Većina nas je umjetnika, znanstvenika i kreativaca, tako da smo navikli na ekonomske zavrzlame i rad pod raznoraznim uvjetima. Nitko nije u panici, mada smo svjesni da se stvari mijenjaju iz dana u dan i da trebamo biti spremni za improvizaciju u svim aspektima rada i života.

Što se tiče naše dnevne rutine, sadašnja situacija nije puno drugačija nego inače. Budući da surađujemo s ljudima na raznim kontinentima, s njima većinom kontaktiramo preko interneta. Često radimo od “kuće” - bilo u našem stanu u Briselu, kod obitelji i prijatelja, u apartmanima ili hotelskim sobama. Navikli smo osjećati se doma bilo gdje u svijetu. Nakon sto smo prihvatili da ćemo u Singapuru ostati barem dva mjeseca i snašli se za svakodnevnicu, nije nam loše.

Danas smo upravo doznali da se polovicom petog najvjerojatnije mozemo vratiti u Belgiju. Onda opet dva tjedna samoizolacije, u slučaju da se zarazimo na putu. Kada ću moći do Pule još se ne zna. No navikla sam živjeti u neizvjesnosti - od rata to raka. U mojoj organizaciji već godinama radimo na futurološkim eksperimentima koji su inspirirani onim Jugoslavenskim vježbama NNNI (Nista Nas Ne smije Iznenaditi), kojih se ljudi moje generacije i stariji još vjerojatno sjećaju. Možda ne bi bilo loše ponovo provoditi slične vjezbe u širem drustvu, i vježbati za pandemije, klimatske promjene, ekonomske krahove i slične katastrofe koje bi se mogle očekivati.


IMG_3548.jpg



Kako će svijet izgledati nakon što se pandemija stiša teško je predvidjeti. Ima tendencija koje ukazuju na humanije društvo u većem skladu s prirodom, ima i onih koje su sasvim suprotne – povišene ekonomske nejednakosti, rasizam, glad i nasilje. Ali također ima puno ljudi i institucija kojima je u interesu da se sve što prije vrati na staro. Negdje između su scenariji gdje se ljudi sve više fizički izoliraju, a život nam se odvija u virtualnim svijetovima. Interkontinentalna putovanja samo za bogatase. Porast lokalnog tribalizma. Širenje ekonomskih “sivih zona”. Neki pandemiju vide kao “blagu gripu”, drugi kao priliku za rušenje kapitalizma. Stvarnost će se vjerojatno njihati negdje između svih predvidjanja. Za ovako kompleksne situacije na žalost nema jednostavnog odgovora. Ono što je sigurno je da će se neizvjesnost povećavati. Ekonomska, ekoloska, zdravstvena, društvena, humanitarna neizvjesnost.

Ipak, svi mi znamo kako se nositi s nepredviđenim situacijama. Bitno je nastaviti raditi na stvarima za koje vjerujemo da su dobre za nas i druge, bez ikakve izvjesnosti uspjeha. Bilo da stvaramo umjetnička djela, vodimo firme, podučavamo, liječimo, gradimo… Naše rezerve za nepredviđene situacije nisu samo zalihe novca, hrane i lijekova, već i nasi odnosi s drugima, pažljivo kultivirani kroz mnoge trenutke i godine. Odnosi s mjestima, ljudima i drugim zivim bicima koja nam daju nadu. Kada tako razmišljamo, onda svaka aktivnost, čak i samo nase postojanje, ima potencijal postati nepobjediva sila revitalizacije, čin solidarnosti, skrbi i pažnje. Mislim da su nam svima takvi činovi sada najpotrebniji. Pa što bude, bit će.


Photos by Nik Gaffney and Maja Kuzmanovic, from the Circuit Breaker Album.


Scan of the newspaper article published in Glas Istre on the 26th of April 2020

  • dok_se_svijet_zatvara.txt
  • Last modified: 2020-06-17 16:43
  • by maja